Preporuke za filmove

Puky Lee

Puky Lee

Active member
Član od
21 tra 2020
Poruka
322
Ajde da krenemo i s filmovima. Možete što ste zadnje gledali i što vas je zadnje zaintrigiralo (bez spoilera) Ja upravo krenuo s Oscar sezonom, nakon dosta dobrog A Complete Unknown, pogledao favorita Brutalist koji je zasad pobrao dosta nagrada, a i na Oscarima mu se smiješi nekoliko.

Mogao bi i za najbolji film, a Brody po drugi za najbolju ulogu nakon Pijanista. Ova mu je u mnogočemu slična, samo nešto zrelija.

A film ko neki blend Coppole i Paula Thomasa Andersona. Ambiciozan u svakom slučaju, to se vidi i po trajanju. Iako se vrti oko arhitekture, umjetnost nije bitna koliko ti odnosi. SAD je land of opportunities, spas za migrante, gostoljubiv na prvu, ali i surov, odnosno brutalan (referenca na naslov).

Još na to dodajte podtekst židova koji su pobjegli iz nacističkih logora u Europi, zaključke o podtemama izvucite sami.

 
Zadnje uređivanje:
Puky Lee said:
pogledao favorita Brutalist koji je zasad pobrao dosta nagrada, a i na Oscarima mu se smiješi nekoliko.
Click to expand...
Jucer mi izasao na IPTV listi, ali nema titlove, a bas sam se nabrusil na njega, moram jos cekati, Pianist mi je inace odlican film.
 
Zadnje uređivanje:
Da osvježimo i ovu temu. I da ponovim osvrt s originalnog foruma (s obzirom da zadnje vrijeme šteka, možemo li ga zvati šteker?)

Andrey Tarkovsky. A Cinema Prayer (2019)


Meditativni pregled stvaralaštva velikog redatelja. On sam pripovijeda o svom životu i smislu stvaranja. Posloženo više kao poetski esej nego kao klasični dokumentarac. No, umjetnost za njega to i je - poezija, u bilo kojoj formi. Zanimljivo kako sam opisuje svoje filmove, premda različitih žanrova, glavni likovi mu uvijek prolaze kroz svojevrsnu duhovnu krizu. Kad pogledaš, ima smisla.

Mislim da ću baciti oko opet na njegov Martirologij.

Cijeli se ovdje možete pogledati
 
Kad sam vidio ovo The Brutalist i Brodyevu melankoličnu facu, mislio sam da se radi o Pianistu 2, što bi imalo jednako smisla kao i primjerice Pasija 2 koju dobri stari Mel actually i snima.

Pijanist mi bješe okej film ali draža mi je Šindlerova Lista uvelike radi Ralpha Fiennesa.
 
Ako niste otišli u kino pogledati "Projekt: Spasitelj", preporučam. Film je roller-coaster emocija, plakala sam nekoliko puta. Grafika je divna, dosjetke fantastične. Istovremeno je smiješan, pitak, a opet težak, feeling-good, napet i nepredvidljiv. Jako lijepo se gradi radnja, dodavaju se elementi za održavanje interesa i preokrete. Glazba je također super birana. Već imam nekoliko favorite izraza iz filma. "Rocky fix". "Thumps up (n) ". "Fist my bum".
 
Kad se već vade maramice, predlažem Train dreams. Podsjeća na Malicka, ali jednostavniji i s više sjete. Tužan, ali i nekako topao, koliko god okolnosti bile pomalo depresivne. Ostao sam zamišljen malo nakon filma.
 
Jučer sam gledao novog Frankensteina. Veliki sam ljubitelj verzije DeNira (1994) jer tu su poprilično vjerodostojno pratili knjigu.
Ovdje su uveli neke promjene koje u konačnici i nisu toliko loše ali po meni ipak inferiorne u usporedbi s filmom iz 94.
Kinematografija je vrhunska i to u biti drži cijeli film. Ne mogu se oteti dojmu da su ovu verziju ciljano peglali za žensku publiku prikazavši čudovište kao visokog i zgodnog Jackoba Elrodia u kojeg se Elizabeth (love interest of Victor) čak i zaljubi što nema nikakve veze s originalnom pričom.
Prošlogodišnji remake Dracule je ipak bolji no na kraju dana, mogu preporučiti i ovaj film.
 
Mike and Nick And Nick And Alice (2026)

Danas kad mi je došao A1 majstor popraviti internet, testirao sam download prvim slučajnim filmom koji mi se našao pod rukom (pojma nemam kako se stvorio, samo sam nešto kliknuo, nisam znao što radim, časna riječ, ne bih nikad skinuo film, znam da se to ne smije). Pa ajde kad se već skinuo da ga i pogledam, vidim dobio je bolje ocjene na Metacritics nego što su mu dali na IMDb što je uvijek dobar znak. I fakat, ugodno iznenađenje. Malo podsjeća na Guy Ritchieja, na trenutke, bože mi prosti na huljenju, ali ima to ludilo i ležernost iz koje se rađaju kul stvari. Daleko od toga da je remek djelo, tek slučajni film koji je ispao neočekivano zabavan. I još se priča bazira na vremenskom stroju što je uvijek filmično. Hvala bogu, ne zamaraju se s poremećajem space-time kontinuuma iz Back To Future, ta dva Nicka iz naslova su sadašnji i budući Nick i funkcioniraju zajedno. U filmu pričaju o Gilmore Girls, svi iz naslova su ju odgledali, 157 epizoda, naravno kao guilty pleasure. Kakva je ta serija, nabrijali su me na nju?

Preporuka? Why not. Odgledao sam skoro sve ovogodišnje oskarovske filmove, sad mi se svi čini pretenciozni i dosadni u odnosu na ovo, a nije da ne volim umjetnost filma. Rekao bih da se scenarist i redatelj BenDavid Grabinski sjeća filma Bob & Carol & Ted & Alice, što je lijepo od njega.

 
Naletjeh na članak 60 Years Later: The Best Films of 1966, 10 najboljih iz te godine su:
  1. Blow Up (Michelangelo Antonioni)
  2. The Battle of Algiers (Gillo Pontecorvo)
  3. Persona (Ingmar Bergman)
  4. The Good, The Bad and The Ugly (Sergio Leone)
  5. Au hasard Balthazar (Robert Bresson)
  6. Seconds (John Frankenheimer)
  7. Who’s Afraid of Virginia Woolf? (Mike Nichols)
  8. Daisies (Věra Chytilová)
  9. Andrei Rublev (Andrei Tarkovsky)
  10. Loves of a Blonde (Miloš Forman)
Koji filmovi. I onda ih usporediš sa ovogodišnjom produkcijom. Niti jedan od ovogodišnjih filmova nije na toj razini. Ja bih tu još dodao i ove, i pri
tom sam jako izbirljiv.
Pogledah na brzinu i što se snimilo 1967. Vau. Reklo bi se da je film umro. Vrhunac čovječanstva općenito je prošao.
 
Tek sad prvi put pogledao De Palmin Blow Out... da prenesem s drugog Foruma: Zanimljiv blend filmova Blow-Up i Conversation. Svoje uzore ni ne skriva. No, De Palma se tu dovoljno odmaknuo od njih i napravio nešto svoje. Ništa egzistencijalizam i hladnoća koliko tema urote, no ti detalj planovi i načini na koji koristi zvuk kao bitan element filma je pokazatelj da je znao uklopiti svoj stil u smislenu radnju i još k tome prikazati sve da ništa nije suvišno. A tu je i ta nostalgija za analogijom ranih osamdesetih... Evo, čudo kako se još uvijek možeš iznenaditi, a 45 godina star film.

 

Peter Greenaway je genijalac. Osim što su kadrovi u Drowning by Numbers postavljeni kao renesansne slike, film je pun skrivene simbolike, od brojeva koji se kronološki pojavljuju kroz film i radnje koje je spajaju s prethodnom riječi u naslovu pa do same poruke - muški su likovi opsjednuti igrama i pravilima, dok ih žene, iako prihvaćaju, igraju po svome i - pobijede. Kao i u većini ostalih Greenawayovih filmova, muški likovi su u nemilosti, obično neki arhitekti ili kolekcionari koji su skroz uronjeni u svoje hobije i opsesije, dok život (doslovno) prolazi pokraj njih i na kraju izgube sve. Ženske likove, s druge strane, drži međusobna solidarnost.

E, sad, neki bi rekli kako je Greenaway pesimističan prema spolu (dobro, rodu) kojem i sam pripada, ali kao i u ostalim djelima, on samo koristi crni humor kako bi bocnuo ponekad tipično mušku pretencioznost. Greenaway se u konačnici ruga ideji da muškarci moraju kontrolirati sve procese (prirodu, smrt, žene) kroz zakone i brojeve, odnosno uvjerenju da se ljudski odnosi mogu svesti na transakciju ili igru s pravilima.
 
You must log in or register to reply here.
Back
Top