Jurica Pavičić piše o Anori i Seanu Bakeru, prvom autoru koji je u jednoj večeri pokupio četiri Oscara (za film, režiju, scenarij i montažu). Koristan pregled karijere i popis filmova koje također trebate pogledati.
Najveća tajna Hollywooda: Realno, Anora nije njegov najbolji film, a u svojoj karijeri je imao rupu koju je skrivio - heroin
Sean Baker
Oscar je nalik mnogim drugim nagradama. Koji ga put dobiješ zato što nisi onda - kad si trebao
Uoči ove oskarovske nedjelje mnogi su promatrači, a pisac ovog teksta prvi, predviđali da ćemo svjedočiti fragmentiranim Oscarima bez jednog, uočljivog pobjednika. To se pokazalo pogrešnim. U maniri nekadašnjih oskarovskih noći nedjeljna je večer donijela potpuni trijumf jednog filma. Taj film je "Anora" redatelja
Seana Bakera koje je nagrađena za najbolji film, režiju, izvorni scenarij, montažu, te najbolju glavnu žensku ulogu (Mikey Madison). Od tih pet Oscara, četiri je u ruke podigao sam Baker koji je i montirao vlastiti film. Tako je postao i prvi čovjek u povijesti koji je iste večeri za isti film dobio četiri Oscara.
Ispada da je Hollywood ove nedjelje sa zakašnjenjem ovjenčao čovjeka koji je već dobro desetljeće skrivena tajna off-Hollywooda. Jer, Baker je čudesan režiser koji duže vrijeme radi predivne filmove, među kojima je (ako ćemo pošteno) bilo i boljih od "Anore". Ali, s "Anorom" je eto dočekao i priznanje.
Sean Baker rođen je 1971. u New Jerseyu. Njegovo filmsko formiranje djeluje naoko kao čisti klišej: obitelj srednje klase, srednjoškolsko igranje 8mm kamerom, njujorška filmska škola Tisch. No, u Bakerovoj biografiji postoji rupa, a tu je rupu skrivio, heroin. Baker je dobar dio dvadesetih bio đanki, s mukom se izvukao s igle, te profesionalnu karijeru počeo kasno, na samom rubu njujorškog nezavisnog filma. U ranim tridesetima snimio je prve dvije humorne drame- "Four Letters Word" (2000) i "Take Out" (2004) koje doslovce nije primijetio - nitko.
Stvari su se tek malo promijenile kad je 2012. u 41. godini Baker snimio "Starlet". To je film o ne baš uspješnoj porno-glumici koja na vrtnoj aukciji od starice kupi ćup. Ispostavi se da je ćup pun novca kojeg je tamo kao crni fond skrivao staričin pokojni, dementni muž. Junakinja zadrži novac koji joj nasušno treba, ali nukana grižnjom savjesti počne pohoditi i pomagati staricu. Ispada da svatko dobije što mu treba: djevojka keš s kojim digne glavu iznad vode, a starica zamjensku kćer. "Starlet" je film koji perfektno definira Bakerov stil i teme. Baker se bavi zakutcima društva koji obično pobuđuju zazor - ovdje je to porno-industrija. Često radi s naturščicima i porno-glumcima/glumicama. Svijet s kojim se Baker bavi je surov i neveseo, to je razizemlje američkog sna koje obitavaju oni ispljunuti. A opet, Bakerovi su filmovi vedri, puni humora i vitaliteta. Znam da zvuči kao najcrnji klišej, ali, eto: Baker slavi male ljude.
"Starlet" je Bakeru odškrinuo vrata afirmacije. Ta je vrata, međutim, razvalio idućim filmom (za mnoge njegovim najboljim "Tangerine" (2015) pažnju je u svoje vrijeme skrenuo kao prvi distribuirani kino-film snimljen mobitelom. Oni koji su ga zbog toga poželjeli pogledati tek kao kuriozitet ostali su zatečeni. Ne samo da je "Tangerine" izgledao senzacionalno, nego je bio i senzacionalan film. Sastavnice su opet bile iste, Tu je krajnji zakutak društva (transvestitske prostitutke s Hollywood Boulevarda). Tu su živopisni naturščici. Tu je živahna, dinamična režija, te pitki zaplet protkan humorom. Svijet je saznao tko je Sean Baker.
Bakerov slijedeći film meni je osobno najbolji, a i prvi dotad distribuiran u Hrvatskoj. Riječ je o "Projektu Florida" (2017). Mjesto radnje filma su apartmanske zgrade na obodu Disneyworlda na Floridi koje su se, kako turizam nije zaživio, preobrazile u stambene zgrade za najam za sirotinju. Sve je uokolo šareno i pastelno, zdanje čak ima bazen, ali pred zgradu ujutro dolazi furgon Caritasa i dijeli kruh. Baker prati niz likova, no fokusira se ponajprije na tri: starog, dobronamjernog kućepazitelja (
Willem Dafoe), djevojčicu koja odrasta u kompleksu (
Kimberly Prince) te njezinu maloljetnu majku (
Bria Vinaite).
Idući Bakerov film, "Red Rocket", zbivao se u teksaškoj provinciji i bavio se samohranom majkom kojoj jednog dana na vrata bane biološki otac djeteta, niškoristi i propali porno-glumac. Otac se želi dokazati kao čovjek koji se promijenio, iz čega se izlegne štošta luckasto-zabavnog. "Crvena raketa" nije prošla bog zna kako, što je šteta jer nije ništa lošiji film od "Anore".
Oni koji i ne poznaju Bakerov rad shvaćaju iz ovdje izloženog da je ovogodišnji oscarovski pobjednik zapravo strašno tipičan Bakerov film. U "Anori" se Baker opet laća zakutka društva od kojeg moralisti okreću glavu, to je striptiz klub. Glavna mu je junakinja striptizeta. Za tu je ulogu uzeo potpuno nepoznatu glumicu iz B-horora
Mikey Madison koju je, eto, ispada, doveo do Oscara. Baker nas u filmu odvodi u još jednu nepoznatu supkulturu, a to su njujorški ruski imigranti, bilo stari imigranti iz "Male Odese", bilo novi ekspati, prebjegli tajkuni. Bakerov film opet je miks tragedije i komedije. Istodobno, film je dinamičan, brz i duhovit, strašno pitak i lak za gledanje. Oni koji Bakera poznaju otprije gunđat će kako je redatelj dosad imao bar tri bolja filma od "Anore" pa nije dobio oscara. No, tko je Bakerova prvi put otkrio preko "Anore" (a očito mnogi jesu) morao se zaljubiti. A, na koncu konca, Oscar je nalik mnogim drugim nagradama. Koji ga put dobiješ zato što nisi onda - kad si trebao.
