Anderlon
Administrator
- Član od
- 8 velj 2020
- Poruka
- 492
Nenad Polimac o filmu Kako se obogatiti prije nego što baka umre
Gledatelji su plakali po završetku ovog filma. Nakon što su pustili na web te snimke, svi su pohrlili u kina. S razlogom. Film je - sjajan.Kad pogledate ovakav film i shvatite da se uopće nije probio među pet finalista za Oscara, shvatite da naši cjelovečernji filmovi u takvoj konkurenciji nemaju što tražiti
Tajlandski film "Kako se obogatiti prije nego što baka umre" prvo je ostvarenje te kinematografije koje se probilo na proširenu listu 15 nominiranih za Oscara, a u kinima diljem svijeta zaradio je 73,5 milijuna dolara bruto. Distributer je smislio dobar štos kako ga promovirati, pustio je na Internet snimke gledatelja koji su plakali po završetku filma.
Zanimljivo je da su redatelj i dvoje glavnih glumaca debitanti. (Obožavam debitantske filmove, ako se radi o značajnom autoru, često to bude njegov najbolji film. O tome bi se dalo diskutirati reći ćete, možete, ali je tako.
)
Sneeweis
Active member
- Član od
- 19 velj 2025
- Poruka
- 589
Ode Gene Hackman (95), pronadjen je mrtav zajedno sa suprugom u svom domu
Jedan od glumaca koji mi se od malena urezal u pamcenje, posebno role u klasicima French Connection i Conversation
Sheriff: Gene Hackman, wife found dead in Santa Fe home; no foul play suspected
The Santa Fe County Sheriff's Office confirmed the film star and wife Betsy Arakawa had died, along with their dog.
Puky Lee
Active member
- Član od
- 21 tra 2020
- Poruka
- 257
Cata Womich
Active member
- Član od
- 25 velj 2025
- Poruka
- 200
Što je u Anori specifično da je bilo za oskara? Nije moj tip filmova, no možda se privolim pogledati...
Puky Lee
Active member
- Član od
- 21 tra 2020
- Poruka
- 257
Vjerojatno to što nije bila neka konkurencija i Akademija nagrađuje predane autore. Sean Baker već snima više od deset godina sličnim stilom, pa ajde. No, nije da je film loš. Ima humora, neobična situacija s krajem koji ostavlja na razmišljanje.
Cata Womich
Active member
- Član od
- 25 velj 2025
- Poruka
- 200
Gledala sam glavnu glumicu u Graham Norton dok je pričala o filmu, priča mi je djelovala već viđeno. Thnx.
Zadnje uređivanje:
Cata Womich
Active member
- Član od
- 25 velj 2025
- Poruka
- 200
Praying for Armageddon - Koga zanima kako vjerski egzibicionizam koji nema veze s mozgom, niti vjerom, niti čak nužno novcem, drnda cijeli svijet...
Dante
Administrator
- Član od
- 12 velj 2020
- Poruka
- 116
Pogledao Anoru. E, sad ako je ovo uvjerljivo najbolji film godine, a sudeći po Oscarima je, onda ovo i nije neka godina. Lik Igora spašava cijeli film inače bi bio prilično prazna i plitka komedija.
Kćer je gledala Brutalista u kinu (3 i pol sata s pauzom od 15 minuta
) i veli da je dosadan i samoljubiv kao i Brodyjev govor na Oscarima, koji nitko ionako nije odgledao cijelog, ako ima mogućnost premotavanja.
Kćer je gledala Brutalista u kinu (3 i pol sata s pauzom od 15 minuta
) i veli da je dosadan i samoljubiv kao i Brodyjev govor na Oscarima, koji nitko ionako nije odgledao cijelog, ako ima mogućnost premotavanja.
Dante
Administrator
- Član od
- 12 velj 2020
- Poruka
- 116
Pogledao Brutalista i meni je dobar. Najprije sam skužio da se ne radi o brutalnom liku 
već arhitektu koji je projektirao građevine u béton brut stilu. Zanimalo me da li je priča rađena po stvarnom liku, jer naročito kraj sugerira takvu mogućnost, kažu da nije, ali da je glavna inspiracija ipak bio mađarski arhitekt Marcel Lajos Breuer, zajedno sa još bar dvoje arhitekata čije sudbine su zajedno pomiješane u karakter kojeg igra Adrien Brody.
Zamislio sam se i nad završnom rečenicom: “No matter what others try to sell you, it is the destination, not the journey” jer i sam sam skloniji reći važnije je putovanje, ne cilj. A onda, važno je i stići, dohvatiti cilj. Moguće i važnije od samog putovanja. Vrijedi malo istražiti što se sve krije u ovom filmu, čini se da ima puno toga. Usput, smatram da je arhitektura najljepše zanimanje na svijetu, možda je samo slikarstvo bolje. Tako da mi je mračan ton filma pretjeran, mora tu biti više radosti bez obzira na brutalnost svijeta u kojem živimo. Arhitekti koji su poslužili kao inspiracija nikad nisu stajali u redu za hranu ipak, kažu dobro informirani.
Evo nekih članaka o filmu:
The Brutalist review – Brady Corbet’s audacious architecture drama is a monumental achievement
Why the architecture world hates The Brutalist
This year’s Oscar front-runner starts out as a masterpiece. Then it falls apart.
već arhitektu koji je projektirao građevine u béton brut stilu. Zanimalo me da li je priča rađena po stvarnom liku, jer naročito kraj sugerira takvu mogućnost, kažu da nije, ali da je glavna inspiracija ipak bio mađarski arhitekt Marcel Lajos Breuer, zajedno sa još bar dvoje arhitekata čije sudbine su zajedno pomiješane u karakter kojeg igra Adrien Brody.Zamislio sam se i nad završnom rečenicom: “No matter what others try to sell you, it is the destination, not the journey” jer i sam sam skloniji reći važnije je putovanje, ne cilj. A onda, važno je i stići, dohvatiti cilj. Moguće i važnije od samog putovanja. Vrijedi malo istražiti što se sve krije u ovom filmu, čini se da ima puno toga. Usput, smatram da je arhitektura najljepše zanimanje na svijetu, možda je samo slikarstvo bolje. Tako da mi je mračan ton filma pretjeran, mora tu biti više radosti bez obzira na brutalnost svijeta u kojem živimo. Arhitekti koji su poslužili kao inspiracija nikad nisu stajali u redu za hranu ipak, kažu dobro informirani.
Evo nekih članaka o filmu:
The Brutalist review – Brady Corbet’s audacious architecture drama is a monumental achievement
Why the architecture world hates The Brutalist
This year’s Oscar front-runner starts out as a masterpiece. Then it falls apart.
Zadnje uređivanje:
Kći Rajanova
New member
- Član od
- 4 ožu 2021
- Poruka
- 5
Bila je Antonionijeva Avantura prošlu subotu u Posebnim dodacima.
Avantura nije priča. Ona je misao. Jedna od onih što ti se zalijepi za unutrašnjost očiju kad promatraš ljude kako govore, kako se smiju, kako se gube u svakodnevici, a ti znaš — znaš da je to samo površina. Duboko dolje, nešto drugo traje.
Kada Anna nestaje, ne nestaje samo osoba. Nestaje i stvarnost. Kao da je bila prva u invaziji tjelokradica koji otimaju žive duše. Ljudi nestaju, a oni koji ostaju pretvaraju se u isprazne ljušture. Nestaje linearna putanja, i ono što ostaje, ono što počinje — nije potraga, nego propadanje. Sporo, bez pompe.
A Monica Vitti je živa duša na tom prijelazu. Kreće u potragu za prijeteljicom, traži, pita, luta — i bez da zna, postaje ono što je prezirala. Poput morske soli koja ulazi kroz pore, polako, bez poziva. Sa sve manje smijeha i šarma. Posljednji put ga pokazuje pred ogledalom kojem se belji. Gledaš njezino lice i vidiš sve što ne znaš izgovorit. U svakom pogledu, svakom treptaju, nosi težinu svijeta kojem ne pripada, ali ga ne može izbjeć. Njezino lice, kosa i tijelo su predivan pejsaž u zalazu sunca.
Antonioni ne snima radnju, već prostor između radnji. Ne snima dijalog, nego tišinu između rečenica. A rečenice su ubitačne - "sada se bojim da je možda živa". I u toj tišini, u tom nemiru, u toj golotinji postojanja, događa se Avantura — ne kao putovanje, već kao suočavanje. Jer ono što se gleda nije ono što se vidi. I ono što se osjeća nije rečeno.
A posljednja scena, oh ta posljednja scena - dvije figure, Ferzeti i Monica Vitti, jedno pored drugog, na rubu svijeta. Ruka koja dodiruje glavu kao čin sažaljenja ili pak predaje. Ne oprosta, više pristanka: "da, i ja sam postala ono na što sam gledala s gađenjem." Taj trenutak je tiši od smrti, a vrišti.
Stalna Antonionijeva tema otuđenja nije pošast — to je prirodno stanje talijanske više klase i onih koji koje uspjeva zavesti. I kada to shvatiš i prihvatiš, ne ostaje ti ništa drugo nego da staviš ruku na rame bezdušnog koji plače i da suučesnički šutiš.
Neki filmovi ne traže da ih razumijemo odmah potpuno i do kraja — oni postoje kao sjećanja koja se tek s vremenom razlistaju, poput pisma koje dugo nismo otvorili. Avantura je upravo takvo djelo: u prvom gledanju ostavlja možda neispunjena očekivanja, neodređenost, čak i dosadu, ali u svakom novom pogledu, raste — ne u glasnosti, ne u jasnosti, nego u dubini i bogatstvu viđenja.
I u tome leži veličina — ne u onome što odmah nudi, nego u onome što s vremenom otkriva. No svaki put je neizbrisiva impresija.
Avantura nije priča. Ona je misao. Jedna od onih što ti se zalijepi za unutrašnjost očiju kad promatraš ljude kako govore, kako se smiju, kako se gube u svakodnevici, a ti znaš — znaš da je to samo površina. Duboko dolje, nešto drugo traje.
Kada Anna nestaje, ne nestaje samo osoba. Nestaje i stvarnost. Kao da je bila prva u invaziji tjelokradica koji otimaju žive duše. Ljudi nestaju, a oni koji ostaju pretvaraju se u isprazne ljušture. Nestaje linearna putanja, i ono što ostaje, ono što počinje — nije potraga, nego propadanje. Sporo, bez pompe.
A Monica Vitti je živa duša na tom prijelazu. Kreće u potragu za prijeteljicom, traži, pita, luta — i bez da zna, postaje ono što je prezirala. Poput morske soli koja ulazi kroz pore, polako, bez poziva. Sa sve manje smijeha i šarma. Posljednji put ga pokazuje pred ogledalom kojem se belji. Gledaš njezino lice i vidiš sve što ne znaš izgovorit. U svakom pogledu, svakom treptaju, nosi težinu svijeta kojem ne pripada, ali ga ne može izbjeć. Njezino lice, kosa i tijelo su predivan pejsaž u zalazu sunca.
Antonioni ne snima radnju, već prostor između radnji. Ne snima dijalog, nego tišinu između rečenica. A rečenice su ubitačne - "sada se bojim da je možda živa". I u toj tišini, u tom nemiru, u toj golotinji postojanja, događa se Avantura — ne kao putovanje, već kao suočavanje. Jer ono što se gleda nije ono što se vidi. I ono što se osjeća nije rečeno.
A posljednja scena, oh ta posljednja scena - dvije figure, Ferzeti i Monica Vitti, jedno pored drugog, na rubu svijeta. Ruka koja dodiruje glavu kao čin sažaljenja ili pak predaje. Ne oprosta, više pristanka: "da, i ja sam postala ono na što sam gledala s gađenjem." Taj trenutak je tiši od smrti, a vrišti.
Stalna Antonionijeva tema otuđenja nije pošast — to je prirodno stanje talijanske više klase i onih koji koje uspjeva zavesti. I kada to shvatiš i prihvatiš, ne ostaje ti ništa drugo nego da staviš ruku na rame bezdušnog koji plače i da suučesnički šutiš.
Neki filmovi ne traže da ih razumijemo odmah potpuno i do kraja — oni postoje kao sjećanja koja se tek s vremenom razlistaju, poput pisma koje dugo nismo otvorili. Avantura je upravo takvo djelo: u prvom gledanju ostavlja možda neispunjena očekivanja, neodređenost, čak i dosadu, ali u svakom novom pogledu, raste — ne u glasnosti, ne u jasnosti, nego u dubini i bogatstvu viđenja.
I u tome leži veličina — ne u onome što odmah nudi, nego u onome što s vremenom otkriva. No svaki put je neizbrisiva impresija.
Zadnje uređivanje: