Aleksandar Dragaš se osvrnuo temeljito i gnjevno na proteklu Doru. Nekad je čak zabavno čitati njegovo vječito cendranje.
Jutarnji.
I njemu je Ogenj bio ok.
Ovo je bilo mučenje, a evo tko je po mom sudu trebao pobijediti... Imam i poruku za sve anonimuse s Dore: Okanite se glazbe!
Realno, preživjeti dvije polufinalne večeri i potom finale Dore bilo je mučenje mojih ionako izranjavanih ušiju
Nikad ne podcjenjuj neukus masovne publike, jedno je od zlatnih pravila kritičarskog posla kojem me naučio pokojni dragi kolega
Darko Glavan. Osvrnemo li se oko nas, bolno ćemo uvdijeti i čuti da je u popularnoj glazbi i danas tako. Naročito danas, kad su u nas i u susjedstvu posrijedi narodnjaci ili trap i njihove sve češće spojene posude, a nije bitno drugačije ni kad je posrijedi Eurosong s nacionalnim izlučnim natjecanjima poput Dore pa čak ni konstelacija globalne zapadnjačke pop glazbe.
No ovaj put, da ne pobijedi Ogenj s furioznom etno-punk pjesmom “Daj, daj”, nije kumovala publika nego žiriji, domaći i gostujući. Publika je više “zglajzala” u prvoj polufinalnoj večeri zbog čijeg “palca dolje” nije prošla
Jelena Radan sa šansonom na francuskom “Salut” koja se u posljednjoj trećini rasplamsava u energičan pop-rock. Upravo te dvije pjesme, barem po mom sudu, bile su najbolje na ovogodišnjoj Dori, a treća je bila visoko plasirana “Znak” dua Nipplepeople, bliska i onome što su radili Daft Punk, Pet Shop Boys i
Sophie Ellis Bextor.
Visoko su dospjele i skladbe grupe EoT i
Marka Tolje koje sam prije koji tjedan također izdvojio među kvalitetnije, ali i bedasta “Južina”
Luke Nižetića i “The Soul Of My Soul” skupine Lelek koja me se kao neka modernizacija ladarica nije nimalo dojmila te ponovo neizbježni Magazin čija je “AaAaA” ipak neuvjerljivo
Huljićevo uskakanje u nekakav simfo-emtalizirani pop sa standardnim zavijanjem kojem su podlegle sve pjevačice te grupe nakon prve i najbolje
Ljiljane Nikolovski. Srećom, “AaAaA” nije pobijedila, unatoč sumnjivo mi prevelikom broju glasova domaćih žirija, čak 62 u odnosu na 84
Marku Bošnjaku koji je pobijedio s “Poison Cake” i samo 42 grupi Ogenj. Doduše i publika je Magazinu dala ukupno treći najveći broj bodova.
Stoga bi se Glavanovo pravilo s početka teksta nadograditi i poučkom “nikad ne podcjenjuj neukus žirija Dore i Eurosonga”. Primjerice, prošle godine žiriji Eurosonga doslovce nisu dopustili da
Baby Lasagna pobijedi
Nema, a i godinu prije Let 3 je prošao bitno bolje kod publike Eurosonga nego kod žirija. Jednako tako, ove godine žiriji Dore pogurali su do vrha Marka Bošnjaka i njegov “Poison Cake” koji je od publike dobio četvrti najveći broj glasova (47). Dovoljno za pobjedu oko koje se ni izbliza neće stvoriti euforija kao oko “Mame Šč” s kojom je Let 3 u “paramparčad” razbio paradigmu Dore ili oko, zahvaljujući Letu 3, “Rim Tim Tagi Dim” Baby Lasagne koji je upravo na europskoj turneji od Helsinkija preko Londona do Istanbula. Naravno, na Eurosongu je doslovce morao pobijediti Nemo jer ipak je on dečko u suknjici ali Baby Lasagna je već snimio i objavio debi album “DMNS & MOSQUITOES” za moćni Polydor. I to nešto govori o talentu, trudu, radu, ali ne mladog Švicarca nego mladog Hrvata, ali da se vratimo ovogodišnjoj Dori.
Realno, preživjeti dvije polufinalne večeri i potom finale Dore bilo je mučenje mojih ionako izranjavanih ušiju, ali koliko čujem od brojnih prijatelja i prijateljica, ne samo mojih. Već od danas barem šesnaest od 24 pjesme s ovogodišnje Dore ionako se nitko ni po čemu neće sjećati, osim ako se netko iz nekog nepoznatog mi razloga ne želi podsjetiti na bizarnosti koje su bile emitirane iz Opatije. Ako smijem toplo preporučiti onima koji su se na Dori predstavili kao anonimusi, a da potom ni po čemu nisu odskočili - okanite se glazbe. Nije to za vas, no još ste dovoljno mladi da stignete odlučiti što ćete pametnije raditi u životu. Tavoriti na dnu estradne kace nije profesija koju bih ikome poželio. Stoga, ako već niste, obrazujte se i posvetite se nekom svrsishodnijem zanimanju jer za glazbu niste. Ne da mi se ni nabrajati tko sve ulazi u taj ešalon jer, kako rekoh, više ih se ni ne sjećam, a tek je jutro (dok ovo pišem) iza Dore. Ako ne vjerujete meni, možda bi vam roditelji sugerirali nešto slično ili bi to trebali učiniti ako žele dobro svojoj djeci, odnosno vama. Poslušajte ih, nije zlonamjerno prema vama nego samo realno.
U tom prenapuhanom broju skladbi koje su bespotrebno, osim zbog producentskih i financijskih razloga HRT-a, raspodijeljene u dvije polufinalne večeri, njih ukupno 24, a što je za ovako malu glazbenu scenu debelo previše, “Poison Cake” definitivno nije najlošija, ali nije ni pjesma za “pasti na dupe”. Mladi Marko je već bio na Dori, 2022. godine s baladom “Moli za nas” i tada je bio drugi, iza Mije Dimšić i njene “Guilty Pleasure”, a to mu je 2023. donijelo Porina za najboljeg novog izvođača. Poštujem i što je Marko svašta radio ne bi li si osigurao ezgistenciju jer od glazbe još nije uspijevao živjeti. Čini mi se drag momak, no “Posion Cake” - inače djelo irskih i nizozemskih autora
Emme Gale,
Bena Pynea,
Basa Wissinka, a u njih i Marka Bošnjaka i
Filipa Majdaka, ako sam dobro shvatio iz Markovog intervjua portalu muzika.hr - doima (mi) se umjetno sklepanom od četiri elementa koji (mi) ne idu jedan s drugim. Pop dio sa zafrkantskom recitacijom je OK, ali metalizirani umeci su isforsirani i neuvjerljivi, “zavijanje” u završnici valjda dug Balkanu, a pjesma započinje kao R&B tužbalica. Sve zajedno neuvjerljivo što nije čudno jer (mi) se čini da se Marko još nije odlučio u kojem smjeru da upravi svoju glazbenu karijeru. Baš tako zvuči i “Poison Cake”, kao da ju je radilo četiri autora koji je radio neku svoju skladbu da bi onda odlučili dijelove tih različitih skladbi slijepiti u jednu pjesmu. U stilu, malo sam sladak, malo sam strašan, a uglavnom ne znam što želim. Nemam razloga Marku ne poželjeti sreću u Baselu, ali neće dobaciti do uspjeha Baby Lasagne, ako prođe u finale.
Istodobno, ne tvrdim da bi “Daj, daj” pomeo eurovizijsku publiku, naročito ne žirije Eurosonga, ali u konstelaciji ovogdišnje Dore, uz Jelenu Radan koja nažalost nije ušla u finale, Ogenj je bio jedini izvođač kojem zaista vjerujem. Osim što već imaju čvrstu karijeru i tri albuma iza sebe, publiku koja je davši im najveći broj bodova (78) reagirala bolje nego li sam pretpostavljao jer posrijedi je jako nabrijana, žestoka i furiozna etno-punk pjesma, Ogenj iza sebe imaju i stotine koncerata, ne samo u Hrvatskoj i susjedstvu nego i u Poljskoj. Krenuli su iz koprivničkih hardcore punk krugova, naporno rade kao glazbenici i uz nju druge “regularne” poslove, a to se osjeti i u “Daj, daj”. Efektan uvod na tamburici pretvara se u podravsku inačicu Celtic-punka, a premda većina Hrvata zbog dijalekta kojim
Tomek pjeva, neće shvatiti tekst, refren kojim se zaziva “ogenj” i svjetlo usred crnog mraka kojeg živimo jasan je kao dan. “Daj, daj”, pisao sam o tome, “ima i nešto od sumanutog kabareovskog ugođaja usred čije se apokalipse, pred finalni dio skladbe, pomalja ‘Nirvana moment’ nakon kojeg ionako nabrijana ‘Daj, daj’ odlazi u nevjerojatan krešendo”. Publika je to shvatila, ali ne i žiriji kojima je frenetičnost frontmena
Tomislava Mihaca Kovačića i njegovog benda vjerojatno bila previše punk. Zarazno i ludo dobro, a bonus efekt je da je “Daj, daj” moguće tumačiti i kao Christian-punk pjesmu što bi na Eurosongu već samo po sebi izazvalo pažnju, no žiriji su odlučili pogurati “Poison Cake” Marka Bošnjaka, pjesmuljak s previše sastojaka za moj ukus.
Za kraj, izuzev nastupa Ogenja, najdojmljvije u cijelom ovogodišnjem programu Dore bila je subotnja večer nazvana “Opatija bajna” s mlađim i vremešnijim pjevačima i pjevačicama koji su uz majstorsku podršku Jazz orkestra HRT-a po ravnanjem
Mirona Hausera evocirali uspomene na šlagere iz zlatnog doba hrvatske zabavne glazbe. “Dakako i dabome”, rekao bi izuzetno mi dragi
Drago Diklić, “Opatija bajna” zaista se doimala poput vremeplova u bolju prošlost ovdašnje pop glazbe. Bio je to simaptičan, legantan i nostalgičan podsjetnik na to što je bila zabavna glazba i kako su nekoć izgledali i zvučali orkestri,festivali i pravi pjevači i pjevačice. Tko god je gledao “Opatiju bajnu” u subotu i finale Dore u nedjelju navečer, vjerojatno je došao do sličnog zaključka, barem ako ima par zdravih ušiju i imalo sentimenta prema kvalitetnim pop pjesmama, odnosno šlagerima domaće zabavne glazbe iz 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih. “Opatiju bajnu”, nastalu i poput ekstenzije TV serije i albuma “Dnevnik velikog Perice” obavezno bi trebalo zadržati; da se TV gledatelji i slušatelji glazbe barem malo odmore od kiča, bofla, bizarnosti, budalaština, bedastoća i šrota kojima je nažalost obilovala i ovogodišnja Dora.