Dora 2025: Favoriti Magazin, Ogenj i Marko Bošnjak
Puky Lee
Active member
- Član od
- 21 tra 2020
- Poruka
- 257
Da, nekima je štekao zvuk, EoT i Lorena Bućan su valjda jedine kojima je vokal bio skroz na mjestu. Lelekice nisu došle do izražaja, za takvu stvar trebaju biti i energijom ujednačene da bi bilo efektno. Ali sve skupa dobar show, svi su se potrudili oko koreografije i scenografije, ta svjetla. Ostalo ne mogu komentirati kad nisam gledao u kontinuitetu. Valjda budem finale.
Joker
Member
- Član od
- 20 lis 2021
- Poruka
- 66
Odličan show jučer.
Nižetić me je kupio svojim nastupom, a na veliko iznenađenje nakon njega najbolji mi je bio Fenksta.Ono, ne mogu vjerovati da je uspio podignuti pjesmu za nekoliko nivoa sa svojim nastupom.
Kad se sve zbroji pobjedit će netko od ovih 5: Magazin, Bošnjak, Nižetić, Lelek ili Ogenj s time da bi i EOT mogao iznenaditi.
Lelekice moraju popraviti pjevanje, a ako to naprave onda ih vidim kao prve favorite.
Da se mene pita ja bi poslao Nižetića, jer mi se čini da od svih on jedini ima skoro pa kompletno napravljen nastup.S još nekim preinakama to može izgledati još bolje.
A od svih favorita samo ne Magazin, jer fakat njih ne vidim u finalu Eurosonga.
Nižetić me je kupio svojim nastupom, a na veliko iznenađenje nakon njega najbolji mi je bio Fenksta.Ono, ne mogu vjerovati da je uspio podignuti pjesmu za nekoliko nivoa sa svojim nastupom.
Kad se sve zbroji pobjedit će netko od ovih 5: Magazin, Bošnjak, Nižetić, Lelek ili Ogenj s time da bi i EOT mogao iznenaditi.
Lelekice moraju popraviti pjevanje, a ako to naprave onda ih vidim kao prve favorite.
Da se mene pita ja bi poslao Nižetića, jer mi se čini da od svih on jedini ima skoro pa kompletno napravljen nastup.S još nekim preinakama to može izgledati još bolje.
A od svih favorita samo ne Magazin, jer fakat njih ne vidim u finalu Eurosonga.
Puky Lee
Active member
- Član od
- 21 tra 2020
- Poruka
- 257
Nosimo otrovnu tortu u Basel! Iskreno mi je laknulo kad je izbor spao između njega i Ogenj (jer je Magazin otpao), s tim da mi rezultat nije neočekivan. No, realno, u Švicarsku ga je odveo žiri, po televotingu je četvrti. Što sad? Pa takva su pravila igre. Po meni najbolje što ove godine nudimo, dečko je zaslužio.
Perica
Member
- Član od
- 20 velj 2025
- Poruka
- 31
OK, bar se ove godine nećemo ničemu nadati, pa ćemo se moći koncentrirati na pjesme drugih. Ako dečko prođe u finale bit će uspjeh. Djeluje malo ćaknuto, simpa je. 
Ogenj mi je bio bolji, radije bi njih ponovo slušao.
Najbolji dio večeri, kao i prošle godine, Lazanja. Dobre su mu nove stvari.
Ogenj mi je bio bolji, radije bi njih ponovo slušao.Najbolji dio večeri, kao i prošle godine, Lazanja.
Dobre su mu nove stvari.
Puky Lee
Active member
- Član od
- 21 tra 2020
- Poruka
- 257
Ali mislim da bi njih zasjenile poruke koje je frontmen pisao, a o kojima je bilo govorancije i uoči Dore. Problem je da znamo da ove godine ništa ne odskače, a među ponuđenim stvarima bilo je više toga što bismo na prvu mogli poslati. Mislim da će se ovo odraziti na pozitivno, ali nikako na levelu Baby Lasagne. S druge strane, susjedi Slovenci i Srbi idu s baladama i imho slabijim pjesmama od Poison Cake.OK, bar se ove godine nećemo ničemu nadati, pa ćemo se moći koncentrirati na pjesme drugih. Ako dečko prođe u finale bit će uspjeh. Djeluje malo ćaknuto, simpa je.
Jadzia Dax
Member
- Član od
- 19 velj 2025
- Poruka
- 131
Nipplepeople najbolji. Marko je Kplus Nemo. Ne znam zkj uvijek mislimo da bu pobedila pjesma/izvođač kaj je kopija prošlogodišnjeg pobjednika.
Perica
Member
- Član od
- 20 velj 2025
- Poruka
- 31
Aleksandar Dragaš se osvrnuo temeljito i gnjevno na proteklu Doru. Nekad je čak zabavno čitati njegovo vječito cendranje. Jutarnji.
I njemu je Ogenj bio ok.
Nikad ne podcjenjuj neukus masovne publike, jedno je od zlatnih pravila kritičarskog posla kojem me naučio pokojni dragi kolega Darko Glavan. Osvrnemo li se oko nas, bolno ćemo uvdijeti i čuti da je u popularnoj glazbi i danas tako. Naročito danas, kad su u nas i u susjedstvu posrijedi narodnjaci ili trap i njihove sve češće spojene posude, a nije bitno drugačije ni kad je posrijedi Eurosong s nacionalnim izlučnim natjecanjima poput Dore pa čak ni konstelacija globalne zapadnjačke pop glazbe.
No ovaj put, da ne pobijedi Ogenj s furioznom etno-punk pjesmom “Daj, daj”, nije kumovala publika nego žiriji, domaći i gostujući. Publika je više “zglajzala” u prvoj polufinalnoj večeri zbog čijeg “palca dolje” nije prošla Jelena Radan sa šansonom na francuskom “Salut” koja se u posljednjoj trećini rasplamsava u energičan pop-rock. Upravo te dvije pjesme, barem po mom sudu, bile su najbolje na ovogodišnjoj Dori, a treća je bila visoko plasirana “Znak” dua Nipplepeople, bliska i onome što su radili Daft Punk, Pet Shop Boys i Sophie Ellis Bextor.
Visoko su dospjele i skladbe grupe EoT i Marka Tolje koje sam prije koji tjedan također izdvojio među kvalitetnije, ali i bedasta “Južina” Luke Nižetića i “The Soul Of My Soul” skupine Lelek koja me se kao neka modernizacija ladarica nije nimalo dojmila te ponovo neizbježni Magazin čija je “AaAaA” ipak neuvjerljivo Huljićevo uskakanje u nekakav simfo-emtalizirani pop sa standardnim zavijanjem kojem su podlegle sve pjevačice te grupe nakon prve i najbolje Ljiljane Nikolovski. Srećom, “AaAaA” nije pobijedila, unatoč sumnjivo mi prevelikom broju glasova domaćih žirija, čak 62 u odnosu na 84 Marku Bošnjaku koji je pobijedio s “Poison Cake” i samo 42 grupi Ogenj. Doduše i publika je Magazinu dala ukupno treći najveći broj bodova.
Stoga bi se Glavanovo pravilo s početka teksta nadograditi i poučkom “nikad ne podcjenjuj neukus žirija Dore i Eurosonga”. Primjerice, prošle godine žiriji Eurosonga doslovce nisu dopustili da Baby Lasagna pobijedi Nema, a i godinu prije Let 3 je prošao bitno bolje kod publike Eurosonga nego kod žirija. Jednako tako, ove godine žiriji Dore pogurali su do vrha Marka Bošnjaka i njegov “Poison Cake” koji je od publike dobio četvrti najveći broj glasova (47). Dovoljno za pobjedu oko koje se ni izbliza neće stvoriti euforija kao oko “Mame Šč” s kojom je Let 3 u “paramparčad” razbio paradigmu Dore ili oko, zahvaljujući Letu 3, “Rim Tim Tagi Dim” Baby Lasagne koji je upravo na europskoj turneji od Helsinkija preko Londona do Istanbula. Naravno, na Eurosongu je doslovce morao pobijediti Nemo jer ipak je on dečko u suknjici ali Baby Lasagna je već snimio i objavio debi album “DMNS & MOSQUITOES” za moćni Polydor. I to nešto govori o talentu, trudu, radu, ali ne mladog Švicarca nego mladog Hrvata, ali da se vratimo ovogodišnjoj Dori.
Realno, preživjeti dvije polufinalne večeri i potom finale Dore bilo je mučenje mojih ionako izranjavanih ušiju, ali koliko čujem od brojnih prijatelja i prijateljica, ne samo mojih. Već od danas barem šesnaest od 24 pjesme s ovogodišnje Dore ionako se nitko ni po čemu neće sjećati, osim ako se netko iz nekog nepoznatog mi razloga ne želi podsjetiti na bizarnosti koje su bile emitirane iz Opatije. Ako smijem toplo preporučiti onima koji su se na Dori predstavili kao anonimusi, a da potom ni po čemu nisu odskočili - okanite se glazbe. Nije to za vas, no još ste dovoljno mladi da stignete odlučiti što ćete pametnije raditi u životu. Tavoriti na dnu estradne kace nije profesija koju bih ikome poželio. Stoga, ako već niste, obrazujte se i posvetite se nekom svrsishodnijem zanimanju jer za glazbu niste. Ne da mi se ni nabrajati tko sve ulazi u taj ešalon jer, kako rekoh, više ih se ni ne sjećam, a tek je jutro (dok ovo pišem) iza Dore. Ako ne vjerujete meni, možda bi vam roditelji sugerirali nešto slično ili bi to trebali učiniti ako žele dobro svojoj djeci, odnosno vama. Poslušajte ih, nije zlonamjerno prema vama nego samo realno.
U tom prenapuhanom broju skladbi koje su bespotrebno, osim zbog producentskih i financijskih razloga HRT-a, raspodijeljene u dvije polufinalne večeri, njih ukupno 24, a što je za ovako malu glazbenu scenu debelo previše, “Poison Cake” definitivno nije najlošija, ali nije ni pjesma za “pasti na dupe”. Mladi Marko je već bio na Dori, 2022. godine s baladom “Moli za nas” i tada je bio drugi, iza Mije Dimšić i njene “Guilty Pleasure”, a to mu je 2023. donijelo Porina za najboljeg novog izvođača. Poštujem i što je Marko svašta radio ne bi li si osigurao ezgistenciju jer od glazbe još nije uspijevao živjeti. Čini mi se drag momak, no “Posion Cake” - inače djelo irskih i nizozemskih autora Emme Gale, Bena Pynea, Basa Wissinka, a u njih i Marka Bošnjaka i Filipa Majdaka, ako sam dobro shvatio iz Markovog intervjua portalu muzika.hr - doima (mi) se umjetno sklepanom od četiri elementa koji (mi) ne idu jedan s drugim. Pop dio sa zafrkantskom recitacijom je OK, ali metalizirani umeci su isforsirani i neuvjerljivi, “zavijanje” u završnici valjda dug Balkanu, a pjesma započinje kao R&B tužbalica. Sve zajedno neuvjerljivo što nije čudno jer (mi) se čini da se Marko još nije odlučio u kojem smjeru da upravi svoju glazbenu karijeru. Baš tako zvuči i “Poison Cake”, kao da ju je radilo četiri autora koji je radio neku svoju skladbu da bi onda odlučili dijelove tih različitih skladbi slijepiti u jednu pjesmu. U stilu, malo sam sladak, malo sam strašan, a uglavnom ne znam što želim. Nemam razloga Marku ne poželjeti sreću u Baselu, ali neće dobaciti do uspjeha Baby Lasagne, ako prođe u finale.
Istodobno, ne tvrdim da bi “Daj, daj” pomeo eurovizijsku publiku, naročito ne žirije Eurosonga, ali u konstelaciji ovogdišnje Dore, uz Jelenu Radan koja nažalost nije ušla u finale, Ogenj je bio jedini izvođač kojem zaista vjerujem. Osim što već imaju čvrstu karijeru i tri albuma iza sebe, publiku koja je davši im najveći broj bodova (78) reagirala bolje nego li sam pretpostavljao jer posrijedi je jako nabrijana, žestoka i furiozna etno-punk pjesma, Ogenj iza sebe imaju i stotine koncerata, ne samo u Hrvatskoj i susjedstvu nego i u Poljskoj. Krenuli su iz koprivničkih hardcore punk krugova, naporno rade kao glazbenici i uz nju druge “regularne” poslove, a to se osjeti i u “Daj, daj”. Efektan uvod na tamburici pretvara se u podravsku inačicu Celtic-punka, a premda većina Hrvata zbog dijalekta kojim Tomek pjeva, neće shvatiti tekst, refren kojim se zaziva “ogenj” i svjetlo usred crnog mraka kojeg živimo jasan je kao dan. “Daj, daj”, pisao sam o tome, “ima i nešto od sumanutog kabareovskog ugođaja usred čije se apokalipse, pred finalni dio skladbe, pomalja ‘Nirvana moment’ nakon kojeg ionako nabrijana ‘Daj, daj’ odlazi u nevjerojatan krešendo”. Publika je to shvatila, ali ne i žiriji kojima je frenetičnost frontmena Tomislava Mihaca Kovačića i njegovog benda vjerojatno bila previše punk. Zarazno i ludo dobro, a bonus efekt je da je “Daj, daj” moguće tumačiti i kao Christian-punk pjesmu što bi na Eurosongu već samo po sebi izazvalo pažnju, no žiriji su odlučili pogurati “Poison Cake” Marka Bošnjaka, pjesmuljak s previše sastojaka za moj ukus.
Za kraj, izuzev nastupa Ogenja, najdojmljvije u cijelom ovogodišnjem programu Dore bila je subotnja večer nazvana “Opatija bajna” s mlađim i vremešnijim pjevačima i pjevačicama koji su uz majstorsku podršku Jazz orkestra HRT-a po ravnanjem Mirona Hausera evocirali uspomene na šlagere iz zlatnog doba hrvatske zabavne glazbe. “Dakako i dabome”, rekao bi izuzetno mi dragi Drago Diklić, “Opatija bajna” zaista se doimala poput vremeplova u bolju prošlost ovdašnje pop glazbe. Bio je to simaptičan, legantan i nostalgičan podsjetnik na to što je bila zabavna glazba i kako su nekoć izgledali i zvučali orkestri,festivali i pravi pjevači i pjevačice. Tko god je gledao “Opatiju bajnu” u subotu i finale Dore u nedjelju navečer, vjerojatno je došao do sličnog zaključka, barem ako ima par zdravih ušiju i imalo sentimenta prema kvalitetnim pop pjesmama, odnosno šlagerima domaće zabavne glazbe iz 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih. “Opatiju bajnu”, nastalu i poput ekstenzije TV serije i albuma “Dnevnik velikog Perice” obavezno bi trebalo zadržati; da se TV gledatelji i slušatelji glazbe barem malo odmore od kiča, bofla, bizarnosti, budalaština, bedastoća i šrota kojima je nažalost obilovala i ovogodišnja Dora.
I njemu je Ogenj bio ok.
Ovo je bilo mučenje, a evo tko je po mom sudu trebao pobijediti... Imam i poruku za sve anonimuse s Dore: Okanite se glazbe!
Realno, preživjeti dvije polufinalne večeri i potom finale Dore bilo je mučenje mojih ionako izranjavanih ušijuNikad ne podcjenjuj neukus masovne publike, jedno je od zlatnih pravila kritičarskog posla kojem me naučio pokojni dragi kolega Darko Glavan. Osvrnemo li se oko nas, bolno ćemo uvdijeti i čuti da je u popularnoj glazbi i danas tako. Naročito danas, kad su u nas i u susjedstvu posrijedi narodnjaci ili trap i njihove sve češće spojene posude, a nije bitno drugačije ni kad je posrijedi Eurosong s nacionalnim izlučnim natjecanjima poput Dore pa čak ni konstelacija globalne zapadnjačke pop glazbe.
No ovaj put, da ne pobijedi Ogenj s furioznom etno-punk pjesmom “Daj, daj”, nije kumovala publika nego žiriji, domaći i gostujući. Publika je više “zglajzala” u prvoj polufinalnoj večeri zbog čijeg “palca dolje” nije prošla Jelena Radan sa šansonom na francuskom “Salut” koja se u posljednjoj trećini rasplamsava u energičan pop-rock. Upravo te dvije pjesme, barem po mom sudu, bile su najbolje na ovogodišnjoj Dori, a treća je bila visoko plasirana “Znak” dua Nipplepeople, bliska i onome što su radili Daft Punk, Pet Shop Boys i Sophie Ellis Bextor.
Visoko su dospjele i skladbe grupe EoT i Marka Tolje koje sam prije koji tjedan također izdvojio među kvalitetnije, ali i bedasta “Južina” Luke Nižetića i “The Soul Of My Soul” skupine Lelek koja me se kao neka modernizacija ladarica nije nimalo dojmila te ponovo neizbježni Magazin čija je “AaAaA” ipak neuvjerljivo Huljićevo uskakanje u nekakav simfo-emtalizirani pop sa standardnim zavijanjem kojem su podlegle sve pjevačice te grupe nakon prve i najbolje Ljiljane Nikolovski. Srećom, “AaAaA” nije pobijedila, unatoč sumnjivo mi prevelikom broju glasova domaćih žirija, čak 62 u odnosu na 84 Marku Bošnjaku koji je pobijedio s “Poison Cake” i samo 42 grupi Ogenj. Doduše i publika je Magazinu dala ukupno treći najveći broj bodova.
Stoga bi se Glavanovo pravilo s početka teksta nadograditi i poučkom “nikad ne podcjenjuj neukus žirija Dore i Eurosonga”. Primjerice, prošle godine žiriji Eurosonga doslovce nisu dopustili da Baby Lasagna pobijedi Nema, a i godinu prije Let 3 je prošao bitno bolje kod publike Eurosonga nego kod žirija. Jednako tako, ove godine žiriji Dore pogurali su do vrha Marka Bošnjaka i njegov “Poison Cake” koji je od publike dobio četvrti najveći broj glasova (47). Dovoljno za pobjedu oko koje se ni izbliza neće stvoriti euforija kao oko “Mame Šč” s kojom je Let 3 u “paramparčad” razbio paradigmu Dore ili oko, zahvaljujući Letu 3, “Rim Tim Tagi Dim” Baby Lasagne koji je upravo na europskoj turneji od Helsinkija preko Londona do Istanbula. Naravno, na Eurosongu je doslovce morao pobijediti Nemo jer ipak je on dečko u suknjici ali Baby Lasagna je već snimio i objavio debi album “DMNS & MOSQUITOES” za moćni Polydor. I to nešto govori o talentu, trudu, radu, ali ne mladog Švicarca nego mladog Hrvata, ali da se vratimo ovogodišnjoj Dori.
Realno, preživjeti dvije polufinalne večeri i potom finale Dore bilo je mučenje mojih ionako izranjavanih ušiju, ali koliko čujem od brojnih prijatelja i prijateljica, ne samo mojih. Već od danas barem šesnaest od 24 pjesme s ovogodišnje Dore ionako se nitko ni po čemu neće sjećati, osim ako se netko iz nekog nepoznatog mi razloga ne želi podsjetiti na bizarnosti koje su bile emitirane iz Opatije. Ako smijem toplo preporučiti onima koji su se na Dori predstavili kao anonimusi, a da potom ni po čemu nisu odskočili - okanite se glazbe. Nije to za vas, no još ste dovoljno mladi da stignete odlučiti što ćete pametnije raditi u životu. Tavoriti na dnu estradne kace nije profesija koju bih ikome poželio. Stoga, ako već niste, obrazujte se i posvetite se nekom svrsishodnijem zanimanju jer za glazbu niste. Ne da mi se ni nabrajati tko sve ulazi u taj ešalon jer, kako rekoh, više ih se ni ne sjećam, a tek je jutro (dok ovo pišem) iza Dore. Ako ne vjerujete meni, možda bi vam roditelji sugerirali nešto slično ili bi to trebali učiniti ako žele dobro svojoj djeci, odnosno vama. Poslušajte ih, nije zlonamjerno prema vama nego samo realno.
U tom prenapuhanom broju skladbi koje su bespotrebno, osim zbog producentskih i financijskih razloga HRT-a, raspodijeljene u dvije polufinalne večeri, njih ukupno 24, a što je za ovako malu glazbenu scenu debelo previše, “Poison Cake” definitivno nije najlošija, ali nije ni pjesma za “pasti na dupe”. Mladi Marko je već bio na Dori, 2022. godine s baladom “Moli za nas” i tada je bio drugi, iza Mije Dimšić i njene “Guilty Pleasure”, a to mu je 2023. donijelo Porina za najboljeg novog izvođača. Poštujem i što je Marko svašta radio ne bi li si osigurao ezgistenciju jer od glazbe još nije uspijevao živjeti. Čini mi se drag momak, no “Posion Cake” - inače djelo irskih i nizozemskih autora Emme Gale, Bena Pynea, Basa Wissinka, a u njih i Marka Bošnjaka i Filipa Majdaka, ako sam dobro shvatio iz Markovog intervjua portalu muzika.hr - doima (mi) se umjetno sklepanom od četiri elementa koji (mi) ne idu jedan s drugim. Pop dio sa zafrkantskom recitacijom je OK, ali metalizirani umeci su isforsirani i neuvjerljivi, “zavijanje” u završnici valjda dug Balkanu, a pjesma započinje kao R&B tužbalica. Sve zajedno neuvjerljivo što nije čudno jer (mi) se čini da se Marko još nije odlučio u kojem smjeru da upravi svoju glazbenu karijeru. Baš tako zvuči i “Poison Cake”, kao da ju je radilo četiri autora koji je radio neku svoju skladbu da bi onda odlučili dijelove tih različitih skladbi slijepiti u jednu pjesmu. U stilu, malo sam sladak, malo sam strašan, a uglavnom ne znam što želim. Nemam razloga Marku ne poželjeti sreću u Baselu, ali neće dobaciti do uspjeha Baby Lasagne, ako prođe u finale.
Istodobno, ne tvrdim da bi “Daj, daj” pomeo eurovizijsku publiku, naročito ne žirije Eurosonga, ali u konstelaciji ovogdišnje Dore, uz Jelenu Radan koja nažalost nije ušla u finale, Ogenj je bio jedini izvođač kojem zaista vjerujem. Osim što već imaju čvrstu karijeru i tri albuma iza sebe, publiku koja je davši im najveći broj bodova (78) reagirala bolje nego li sam pretpostavljao jer posrijedi je jako nabrijana, žestoka i furiozna etno-punk pjesma, Ogenj iza sebe imaju i stotine koncerata, ne samo u Hrvatskoj i susjedstvu nego i u Poljskoj. Krenuli su iz koprivničkih hardcore punk krugova, naporno rade kao glazbenici i uz nju druge “regularne” poslove, a to se osjeti i u “Daj, daj”. Efektan uvod na tamburici pretvara se u podravsku inačicu Celtic-punka, a premda većina Hrvata zbog dijalekta kojim Tomek pjeva, neće shvatiti tekst, refren kojim se zaziva “ogenj” i svjetlo usred crnog mraka kojeg živimo jasan je kao dan. “Daj, daj”, pisao sam o tome, “ima i nešto od sumanutog kabareovskog ugođaja usred čije se apokalipse, pred finalni dio skladbe, pomalja ‘Nirvana moment’ nakon kojeg ionako nabrijana ‘Daj, daj’ odlazi u nevjerojatan krešendo”. Publika je to shvatila, ali ne i žiriji kojima je frenetičnost frontmena Tomislava Mihaca Kovačića i njegovog benda vjerojatno bila previše punk. Zarazno i ludo dobro, a bonus efekt je da je “Daj, daj” moguće tumačiti i kao Christian-punk pjesmu što bi na Eurosongu već samo po sebi izazvalo pažnju, no žiriji su odlučili pogurati “Poison Cake” Marka Bošnjaka, pjesmuljak s previše sastojaka za moj ukus.
Za kraj, izuzev nastupa Ogenja, najdojmljvije u cijelom ovogodišnjem programu Dore bila je subotnja večer nazvana “Opatija bajna” s mlađim i vremešnijim pjevačima i pjevačicama koji su uz majstorsku podršku Jazz orkestra HRT-a po ravnanjem Mirona Hausera evocirali uspomene na šlagere iz zlatnog doba hrvatske zabavne glazbe. “Dakako i dabome”, rekao bi izuzetno mi dragi Drago Diklić, “Opatija bajna” zaista se doimala poput vremeplova u bolju prošlost ovdašnje pop glazbe. Bio je to simaptičan, legantan i nostalgičan podsjetnik na to što je bila zabavna glazba i kako su nekoć izgledali i zvučali orkestri,festivali i pravi pjevači i pjevačice. Tko god je gledao “Opatiju bajnu” u subotu i finale Dore u nedjelju navečer, vjerojatno je došao do sličnog zaključka, barem ako ima par zdravih ušiju i imalo sentimenta prema kvalitetnim pop pjesmama, odnosno šlagerima domaće zabavne glazbe iz 50-ih, 60-ih i ranih 70-ih. “Opatiju bajnu”, nastalu i poput ekstenzije TV serije i albuma “Dnevnik velikog Perice” obavezno bi trebalo zadržati; da se TV gledatelji i slušatelji glazbe barem malo odmore od kiča, bofla, bizarnosti, budalaština, bedastoća i šrota kojima je nažalost obilovala i ovogodišnja Dora.
Puky Lee
Active member
- Član od
- 21 tra 2020
- Poruka
- 257
Dora 2025., finalna večer – dramatično pripetavanje - ravnododna
Za razliku od prošlogodišnje Dore, ovog puta je završnica donijela uzbuđenje, neizvjesnost, pripetavanje i suze. Dakle, filmska završnica sa svim potrebnim elementima drame. Dora je nakon sinoćnje večeri postala još važnija.
ravnododna.com
Još jedan osvrt na finale (Stajčić uzeo Grobenskome čast pa se ovaj ne može naslađivati nad porazom Ognja), u biti je objektivniji od potonjeg i distanciran. Kaže, Ogenj je napravio presedan jer se stvarno potrudio oko PR-a i tako došao do široke publike, pa i glasača.
Što se tiče kontroverzi, on na to gleda pozitivno.
Dakle, više izvođača će uključiti više sponzora. Ogenj je imao svoje sendviče u dućanu, negdje u Vž se može pojesti njihov burger, reklamirali su neke optičare, pa da se mogu kupiti naočale... sve to stoji i to je ok, no iskreno meni je previše negative nakon ove Dore, vidi se u komentarima.
Ok, oko Lasagne smo svi bili jedinstveni, a taj hype je podržala i Europa, a s ovom pjesmom je pitanje hoće li Bošnjak proći u finale Eurosonga (trenutno je 31. na kladionicama). No, pitanje je bi li bilo koja druga prošla bolje - ja mislim da ne.
To je sad drugi problem kaj su se ove godine svi trudili imati eurovizijsku pjesmu, dakle raditi pjesmu koja je ciljano pisana za Euroviziju (osim možda Nipplepeople). Baby Lasagna se doslovno zajebavao kad je radio svoju pjesmu, nije ni mislio da će uopće nastupiti na Dori. A Bošnjakovu je radio cijeli tim ljudi. Već su neki pronašli paralele, da se kopirao Faith No More. No, to mi je nategnutije od prošlogodišnjeg Paina.
Ništa, da prvo čujemo sve druge izvođače Eurovizije pa da onda sudimo.
Zadnje uređivanje: